Input:

1.3.1 Evidencija dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine

1.6.2018, , Izvor: Verlag Dashöfer

1.3.1 Evidencija dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine

mr.sc. Silvija Pretnar Abičić, ovlašteni revizor

Za računovodstveno evidentiranje dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine važni su sljedeći standardi:

  1. za obveznike primjene HSFI-a: HSFI-u 6 - Dugotrajna materijalna imovina, HSFI 5- Dugotrajna nematerijalna imovina
  2. za obveznike primjene MSFI-a: MRS-u 16 – Nekretnine, postrojenja i oprema, MRS 38 – Nematerijalna imovina

Prema toč. 6.5. HSFI-a 6, neka imovina će se klasificirati kao dugotrajna materijalna imovina kada zadovoljavala određene uvjete, i to: a) imovina je namijenjena za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba ili usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, i b) imovina se očekuje koristiti duže od jednog razdoblja te c) radi se o imovini koja je namijenjena za korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu aktivnosti poduzetnika. Nematerijalna imovina može se definirati kao nemonetarna imovina bez opipljivih, tj. fizičkih obilježja, a koja se može zasebno identificirati. Da bi se nematerijalna imovina mogla priznati u bilanci, moraju biti zadovoljeni određeni uvjeti definiranja nematerijalne imovine, i to: 1.) mogućnost identificiranja, 2.) kontrola resursa i 3.) postojanje budućih ekonomskih koristi.

Prilikom početnog priznavanja, trošak nabave nekog sredstva moguće je priznati kao imovinu, ako i isključivo ako: a) je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi povezane s tom imovinom pritjecati poduzetniku i b) trošak te imovine se može pouzdano izmjeriti. Ako neka stavka/izdatak ne ispunjava kriterij za priznavanje kao imovine, nastali izdatak treba priznati kao rashod u periodu kada nastane.

Nabava i stjecanje dugotrajne materijalne imovine može biti na više načina, i to: a) kupnjom od drugih, b) izgradnjom u vlastitoj izvedbi, c) financijskim najmom, d) razmjenom za drugu imovinu, e) donacijom, f) ulaganjem članova društva.

Nematerijalna imovina može se steći na nekoliko načina: 1.) kupnjom od drugog subjekta, što uključuje: a) zasebno stjecanje, b) stjecanje kao dio poslovnog spajanja, c) stjecanje pomoću državne potpore i d) stjecanje razmjenom imovine te 2.) internim razvojem od strane subjekta (interno stvorena nematerijalna imovina).

Prilikom stjecanja imovinu je potrebno početno mjeriti po trošku nabave iznos novca ili novčanih ekvivalenata koji se plaća ili fer vrijednost ostalih naknada koje se daju za stjecanje neke imovine u vrijeme njezina stjecanja ili izgradnje. Trošak nabave obuhvaća: a) nabavnu cijenu, uključujući uvozna davanja i nepovratne poreze nakon odbitka trgovačkih popusta i rabata, b) sve troškove koji se izravno mogu pripisati dovođenju imovine na mjesto i u radno stanje za namjeravanu upotrebu, c) početno procijenjene troškove demontaže, uklanjanja imovine i obnavljanja mjesta na kojem je imovina smještena, za koje obveza za poduzetnika nastaje kada je imovina nabavljena ili kao posljedica korištenja imovine tijekom razdoblja za namjene različite od proizvodnje zaliha tijekom razdoblja. Također, pod određenim uvjetima, troškovi posudbe koji se mogu izravno pripisati stjecanju, izgradnji ili proizvodnji kvalificirane imovine, sastavni su dio troška nabave.

Kod početnog priznavanja imovine transakciju u stranoj valuti potrebno je evidentirati u funkcionalnoj valuti, primjenjujući na iznos u stranoj valuti tečaj između funkcionalne i strane valute važeći na datum transakcije. Uobičajeno se koristi srednji tečaj HNB-a na datum fakture. Na svaki datum bilance: a) stavke vrednovane po trošku nabave, izražene u stranoj valuti, treba iskazati primjenom tečaja strane valute na datum transakcije, i b) stavke vrednovane po fer vrijednosti, izražene u stranoj valuti, treba iskazati primjenom tečaja strane valute važećeg na datum određivanja fer

 

 Pošaljite nam povratnu informaciju
Što mislite o našem portalu?
Vaša poruka je uspješno poslana.
Input: